EU je politička i gospodarska unija 27 europskih zemalja koje surađuju u područjima kao što su trgovina, gospodarstvo i pravosuđe. Schengenska zona je odvojeni dio EU-a gdje su unutarnje granične kontrole između zemalja sudionica ukinute, što znači da putnici mogu putovati unutar zone bez kontrole putovnica.
Nisu sve zemlje EU-a dio šengenska zona, a neke zemlje koje nisu dio EU sudjeluju u schengenskoj zoni.
Kako bismo ovo učinili transparentnijim, u ovom članku također se bavimo poviješću i podrijetlom i EU i Schengenski prostor.
Povijest i nastanak EU
Europska unija (EU) nastala je iz procesa političke i ekonomske integracije koji je započeo nakon Drugog svjetskog rata. Jedan od glavnih ciljeva bio je okončati ratove između europskih zemalja i pronaći način za zajednički rad i rješavanje sukoba bez nasilja i prijetnji.
Godine 1951. osnovana je Europska zajednica za ugljen i čelik (skraćeno: EZUČ). To je bila europska organizacija koja je namjeravala staviti proizvodnju ugljena i čelika pod nadležnost zajedničke Visoke vlasti. EZUČ su tada osnovale Francuska, Njemačka, Belgija, Nizozemska, Italija i Luksemburg. Bio je to prvi korak prema političkoj i gospodarskoj uniji europskih zemalja. Godine 1957. iste su zemlje osnovale Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ) s ciljem jačanja ekonomske integracije. EEZ je stvorio zajedničko tržište i težio monetarnoj uniji.
Godine 1993. potpisan je Ugovor iz Maastrichta koji je doveo do stvaranja Europske unije (EU) i uvođenja eura kao zajedničke valute. EU se od tada proširio pridruživanjem novih zemalja, a opseg suradnje između država članica proširio se na mnogo više područja, poput unutarnjih poslova, vanjskih poslova, obrane i pravosuđa.
Povijest i nastanak schengenske zone
Schengenski prostor nastao je pridruživanjem pet zemalja 1985. godine Schengenski sporazum godine potpisala odluku o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama. Nakon Sporazuma, 1990. godine sklopljena je Schengenska provedbena konvencija kojom je predviđeno definitivno ukidanje unutarnjih graničnih kontrola i niz popratnih mjera. Pooštrene su kontrole na vanjskim granicama, procedure za izdavanje jedinstvenih viza, Schengenski informacijski sustav (SIS), intenzivirana je policijska suradnja na unutarnjim granicama i poboljšan pristup krijumčarenju droga.
U godinama koje su uslijedile konvenciji se pridružilo sve više zemalja EU, a 1997. godine konvencija je uvedena kao formalni dio prava EU. Danas se Schengenska zona sastoji od 27 zemalja, od kojih su većina članice EU, iako postoje i neke zemlje izvan EU koje su dio Schengenske zone.
Svrha Schengenskog ugovora
Cilj Schengenskog ugovora je ukinuti unutarnju kontrolu granica i putovnica između zemalja sudionica i time povećati slobodu putovanja unutar Schengenske zone. To znači da putnici unutar zone bez kontrola putovnica može putovati. Ugovor također ima za cilj jačanje suradnje između zemalja sudionica u područjima kao što su pravosuđe i unutarnji poslovi, s ciljem boljeg održavanja sigurnosti i borbe protiv kriminala unutar zone.
Zašto neke zemlje EU ne sudjeluju u schengenskoj zoni?
Nekoliko je razloga zašto neke zemlje EU nisu dio schengenske zone. Jedan od glavnih razloga je taj što neke zemlje žele zadržati vlastitu politiku unutarnje sigurnosti i imigracije i ne žele kompromise oko njih s drugim zemljama EU-a. Neke su zemlje svjesne opasnosti kriminala i nezakonitosti te su odlučile zadržati svoje granične kontrole kako bi zaštitile vlastitu unutarnju sigurnost.
Ostale zemlje nisu članice schengenske zone jer tehnički još ne ispunjavaju uvjete za sudjelovanje, poput prilagodbe infrastrukture novim pravilima ili prilagodbe domaćeg zakonodavstva. Postoje i zemlje koje nisu članice EU, ali su članice schengenske zone, poput Norveške, Islanda, Švicarske i Lihtenštajna. Potpisali su ugovor o slobodi putovanja i suradnji sa zemljama EU-a u područjima poput pravosuđa i unutarnjih poslova.
Kada se zemlje smiju pridružiti schengenskoj zoni?
Da bi se pridružile schengenskom području, schengenske zemlje moraju pokazati da su sposobne:
- čuvati vanjske granice schengenskog prostora u ime ostalih schengenskih zemalja i uniformu viza za kratki boravak dostaviti (šengenska viza);
- učinkovito raditi s drugima schengenske zemlje održati visoku razinu sigurnosti nakon ukidanja unutarnjih graničnih kontrola;
- primjenjivati schengenska pravila koja uređuju kopnene, morske i zračne granične kontrole, izdavanje viza, policijsku suradnju i zaštitu osobnih podataka;
- povezati se i koristiti Schengenski informacijski sustav (SIS) i Vizni informacijski sustav (VIS).
Schengenske zemlje redovito su podvrgnute evaluaciji kako bi se utvrdilo primjenjuju li pravilno schengenska pravila.
Koje su zemlje šengenske zemlje?
Postoji 27 europskih zemalja koje spadaju u schengenski prostor. To su takozvane schengenske zemlje. Kao stanovnik Europske unije (EU), možete slobodno putovati unutar ovih zemalja. Osobe se provjeravaju na vanjskim granicama schengenskog prostora.
Ovo su schengenske zemlje:
- Belgija;
- Danska;
- Njemačka;
- Estonija;
- Finska;
- Francuska;
- Grčka;
- Mađarska;
- Italija;
- Hrvatska (članica od 1. siječnja 2023.);
- Latvija;
- Lihtenštajn;
- Litva;
- Luksemburg;
- Slad;
- Nizozemska;
- Norveška;
- Austrija;
- Pelud;
- Portugal;
- Slovenija;
- Slovačka;
- Španjolska;
- Češka Republika;
- Island;
- Švedska;
- Švicarska.
Koje zemlje EU nisu zemlje Schengena
Ove zemlje EU-a nisu dio schengenskog prostora:
- Bugarska;
- Cipar;
- Irska;
- Rumunjska.
Koje zemlje koje nisu članice EU-a su schengenske zemlje
Ove zemlje nisu dio EU, ali su dio schengenskog prostora:
- Lihtenštajn;
- Norveška;
- Island;
- Švicarska.
Budućnost EU
Budućnost EU je neizvjesna i ovisi o nizu čimbenika. Nekoliko je izazova s kojima se EU suočava, poput migracijske krize, rastuće prijetnje terorizma, utjecaja Brexita, ekonomske nejednakosti među državama članicama, budućnosti eurozone i rastućih euroskeptičnih pokreta unutar nekih država članica.
Također postoji sve veći poziv za daljnjom integracijom unutar EU-a, poput uspostave zajedničke politike azila i migracije, zajedničke obrambene unije i koordiniranije vanjske i sigurnosne politike. S druge strane, čuju se i glasovi za manje integracije i više nacionalnog suvereniteta, posebno u zemljama u kojima je prisutan rastući euroskeptični pokret.
Teško je predvidjeti kako će izgledati budućnost EU-a, ali ovisit će o tome kako će EU i njezine države članice moći odgovoriti na izazove i uspostaviti ravnotežu između potrebe za integracijom i potrebe za nacionalnim suverenitetom.
Budućnost Schengena
EU trenutno radi na programu 'pametnih granica' za vanjske granice. Sastoji se od sustava ulaska/izlaska koji poboljšava granične kontrole, bori se protiv ilegalne migracije i istovremeno olakšava prelazak granice za česte i prethodno provjerene putnike. EU također ima za cilj postupak izdavanja viza učiniti kompatibilnijim s drugim područjima politike, kao što je turizam, te dodatno olakšati postupke za putnike koji često putuju. Osim toga, razmatra se i nova vrsta vize, turistička viza, koja bi omogućila boravak na teritoriju dviju ili više schengenskih zemalja duži od 90 dana, ali ne dulje od godinu dana (uz mogućnost
produljiti ovo za još jednu godinu).
Ipak, budućnost schengenske zone ostaje neizvjesna jer postoji nekoliko izazova s kojima se zona suočava, poput migracijske krize, rastuće prijetnje od terorizma i utjecaja pandemije, na primjer. Migracijska kriza dovela je do napetosti između zemalja sudionica oko toga kako se nositi s priljevom izbjeglica i migranata. Neke su zemlje privremeno vratile svoje granične kontrole kako bi stavile situaciju pod kontrolu, ugrožavajući slobodu putovanja unutar zone.
Rastuća opasnost od terorizma dovela je do povećanja sigurnosnih mjera unutar zone, ograničavajući slobodu putovanja. Čuju se i glasovi za daljnje jačanje suradnje unutar schengenske zone, poput uspostave zajedničke politike azila i migracija te zajedničke granične kontrole. Stoga je teško predvidjeti kako će izgledati budućnost schengenske zone. Ovisit će o tome kako će EU i zemlje sudionice moći odgovoriti na izazove i pronaći ravnotežu između slobode putovanja i sigurnosti građana.
Izvori: Nacionalna vlada i Europska komisija
Povezane objave:
