EU je politička i ekonomska unija 27 evropskih zemalja koje sarađuju u oblastima kao što su trgovina, ekonomija i pravosuđe. Šengenska zona je poseban dio EU u kojem su ukinute kontrole unutrašnjih granica između zemalja učesnica, što znači da putnici mogu putovati unutar zone bez pasoške kontrole.
Nisu sve zemlje EU dio Šengenska zona, a neke zemlje koje nisu dio EU sudjeluju u šengenskoj zoni.
Kako bismo ovo učinili transparentnijim, u ovom članku također se osvrćemo na historiju i porijeklo i EU i EU Šengenska zona.
Istorija i porijeklo EU
Evropska unija (EU) nastala je iz procesa političke i ekonomske integracije koji je započeo nakon Drugog svjetskog rata. Jedan od glavnih ciljeva bio je okončanje ratova između evropskih zemalja i pronalaženje načina za zajednički rad i rješavanje sukoba bez nasilja i prijetnji.
Godine 1951. osnovana je Evropska zajednica za ugalj i čelik (skraćeno: ECSC). Ovo je bila evropska organizacija koja je trebala staviti proizvodnju uglja i čelika pod nadležnost zajedničkog Visokog autoriteta. ECSC su u to vrijeme osnovale Francuska, Njemačka, Belgija, Holandija, Italija i Luksemburg. Ovo je bio prvi korak ka političkoj i ekonomskoj uniji između evropskih zemalja. Godine 1957. iste zemlje su osnovale Evropsku ekonomsku zajednicu (EEZ) sa ciljem jačanja ekonomske integracije. EEZ je stvorila zajedničko tržište i težila monetarnoj uniji.
1993. godine potpisan je Ugovor iz Maastrichta koji je doveo do uspostavljanja Evropske unije (EU) i uvođenja eura kao zajedničke valute. EU se od tada proširila pridruživanjem novih zemalja, a obim saradnje između država članica proširio se na mnogo više oblasti, kao što su unutrašnji poslovi, spoljni poslovi, odbrana i pravosuđe.
Istorijat i nastanak šengenske zone
Šengenski prostor je stvoren kada se pet zemalja pridružilo 1985. godine Šengenski sporazum potpisala odluku o postepenom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama. Nakon Sporazuma, 1990. godine zaključena je Šengenska konvencija o implementaciji kojom je predviđeno definitivno ukidanje kontrole unutrašnjih granica i niz pratećih mjera. Pooštrene su kontrole na spoljnim granicama, procedure za izdavanje jedinstvenih viza Šengenski informacioni sistem Uveden je (SIS), intenzivirana policijska saradnja na unutrašnjim granicama i unaprijeđen pristup trgovini drogom.
U godinama koje su uslijedile, sve više zemalja EU pristupilo je konvenciji, a 1997. godine konvencija je uvedena kao formalni dio prava EU. Šengensku zonu danas čini 27 zemalja, od kojih su većina članice EU, ali ima i zemalja izvan EU koje su dio šengenske zone.
Svrha Šengenskog sporazuma
Cilj Šengenskog sporazuma je da se ukinu kontrole unutrašnjih granica i pasoša između zemalja učesnica i na taj način poveća sloboda putovanja unutar šengenske zone. To znači da putnici unutar zone bez kontrola pasoša može putovati. Ugovor takođe ima za cilj jačanje saradnje između zemalja učesnica u oblastima kao što su pravosuđe i unutrašnji poslovi, sa ciljem boljeg održavanja bezbednosti i borbe protiv kriminala u zoni.
Zašto neke zemlje EU ne učestvuju u šengenskoj zoni?
Nekoliko je razloga zašto neke zemlje EU nisu dio šengenske zone. Jedan od glavnih razloga je taj što neke zemlje žele da održe sopstvenu unutrašnju bezbednost i imigracionu politiku i ne žele da naprave kompromis sa drugim zemljama EU. Neke zemlje su svjesne opasnosti od kriminala i nezakonitosti i odlučile su zadržati svoje granične kontrole kako bi zaštitile vlastitu unutrašnju sigurnost.
Druge zemlje nisu članice šengenske zone jer još tehnički ne ispunjavaju uslove za učešće, kao što je prilagođavanje infrastrukture novim pravilima ili prilagođavanje domaćeg zakonodavstva. Postoje i zemlje koje nisu članice EU, ali su članice šengenske zone, poput Norveške, Islanda, Švicarske i Lihtenštajna. Oni su potpisali sporazum o slobodi putovanja i saradnji sa zemljama EU u oblastima kao što su pravosuđe i unutrašnji poslovi.
Kada je zemljama dozvoljeno da pristupe šengenskoj zoni?
Da bi se pridružile šengenskom prostoru, zemlje Šengena moraju pokazati da su u stanju:
- čuva spoljne granice šengenskog prostora u ime ostalih šengenskih zemalja i uniformu viza za kratki boravak dostaviti (Šengenska viza);
- efikasno rade sa ostalima šengenske zemlje održavati visok nivo sigurnosti nakon ukidanja kontrole unutrašnjih granica;
- primjenjuju šengenska pravila koja uređuju kopnenu, morsku i zračnu graničnu kontrolu, izdavanje viza, policijsku saradnju i zaštitu ličnih podataka;
- povezati se i koristiti Šengenski informacioni sistem (SIS) i Vizni informacioni sistem (VIS).
Zemlje Šengena redovno podležu evaluaciji kako bi se utvrdilo da li pravilno primenjuju šengenska pravila.
Koje su zemlje šengenske zemlje?
Postoji 27 evropskih zemalja koje potpadaju pod šengenski prostor. To su takozvane šengenske zemlje. Kao stanovnik Evropske unije (EU), možete slobodno putovati unutar ovih zemalja. Osobe se provjeravaju na vanjskim granicama šengenskog prostora.
Ovo su zemlje Šengena:
- Belgija;
- Danska;
- Njemačka;
- Estonija;
- Finska;
- Francuska;
- Grčka;
- Mađarska;
- Italija;
- Hrvatska (član od 1. januara 2023.);
- Latvija;
- Lihtenštajn;
- Litvanija;
- Luksemburg;
- Slad;
- Holandija;
- Norveška;
- Austrija;
- Poljska;
- Portugal;
- Slovenija;
- Slovakia;
- Španija;
- Češka Republika;
- Island;
- Švedska;
- Switzerland.
Koje zemlje EU nisu zemlje Šengena
Ove zemlje EU nisu dio šengenskog prostora:
- Bugarska;
- Kipar;
- Irska;
- Rumunija.
Koje zemlje koje nisu članice EU su zemlje Šengena
Ove zemlje nisu dio EU, ali su dio šengenskog prostora:
- Lihtenštajn;
- Norveška;
- Island;
- Switzerland.
Budućnost EU
Budućnost EU je neizvjesna i zavisi od niza faktora. Postoji nekoliko izazova sa kojima se EU suočava, kao što su migrantska kriza, rastuća prijetnja terorizma, utjecaj Brexita, ekonomska nejednakost među državama članicama, budućnost eurozone i rastuća euroskeptična kretanja unutar nekih država članica.
Postoji i sve veći poziv na dalju integraciju unutar EU, kao što je uspostavljanje zajedničke politike azila i migracija, zajedničke odbrambene unije i koordinisanije vanjske i sigurnosne politike. S druge strane, postoje i glasovi za manje integracije i više nacionalnog suvereniteta, posebno u zemljama u kojima je prisutan rastući pokret euroskeptika.
Teško je predvidjeti kako će izgledati budućnost EU, ali to će ovisiti o tome kako će EU i njene države članice biti u stanju odgovoriti na izazove i uspostaviti ravnotežu između potrebe za integracijom i potrebe za nacionalnim suverenitetom.
Budućnost Šengena
EU trenutno radi na programu 'pametnih granica' za vanjske granice. Ovo se sastoji od sistema ulaska/izlaska koji poboljšava graničnu kontrolu, bori se protiv ilegalne migracije, a istovremeno olakšava prelazak granice za česte i prethodno provjerene putnike. EU takođe ima za cilj da proceduru izdavanja viza učini kompatibilnijom sa drugim oblastima politike, kao što je turizam, i da dodatno olakša procedure za česte putnike. Osim toga, razmatra se i novi tip vize, viza za putovanja, koja bi omogućila boravak na teritoriji dvije ili više šengenskih zemalja duže od 90 dana, ali ne duže od godinu dana (sa mogućnošću
produžiti ovo za još godinu dana).
Ipak, budućnost šengenske zone ostaje neizvjesna jer postoji nekoliko izazova s kojima se zona suočava, kao što su migracijska kriza, rastuća prijetnja terorizma i utjecaj pandemije, na primjer. Migraciona kriza dovela je do tenzija između zemalja učesnica oko toga kako se nositi s prilivom izbjeglica i migranata. Neke zemlje su privremeno ponovo uspostavile svoje granične kontrole kako bi stavile situaciju pod kontrolu, ugrožavajući slobodu putovanja unutar zone.
Rastuća prijetnja terorizma dovela je do povećanja mjera sigurnosti unutar zone, ograničavajući slobodu putovanja. Postoje i glasovi za dalje jačanje saradnje unutar šengenske zone, kao što je uspostavljanje zajedničke politike azila i migracije i zajedničke kontrole granica. Stoga je teško predvidjeti kako će izgledati budućnost šengenske zone. To će zavisiti od toga kako će EU i zemlje učesnice biti u stanju da odgovore na izazove i pronađu ravnotežu između slobode putovanja i bezbednosti građana.
Izvori: Nacionalna vlada i Evropska komisija
Povezani postovi:
