De Šengenska zona nalazi se u području Europa u kojoj je 27 zemalja ukinulo svoje unutrašnje granice kako bi omogućilo slobodno kretanje ljudi i robe. Ovaj koncept, koji je postao simbol evropskog ujedinjenja, značajno se razvio od svog stvaranja 1985. godine. U ovom članku ćemo detaljnije pogledati istoriju, porijeklo, sadašnjost i budućnost šengenske zone.
Od 27-a šengenske zemlje koji su deo Šengenska zona su: Belgija, Nederland, Luksemburg, Njemačka, Francuska, Španija, Portugal, Italija, Austrija, Grčka, Danska, Švedska, Finska, Estonija, Letonija, Litvanija, Poljska, Češka, Slovačka, Slovenija, Mađarska, Malta, Island, Norveška, Švicarska, Lihtenštajn i Hrvatska .
Svrha i prednosti Šengena
Milioni ljudi svakodnevno prelaze unutrašnju granicu EU. Slobodno kretanje nudi različita prava različitim grupama ljudi, od turista do porodica.
Svi građani EU mogu sa važećim pasoš ili ličnu kartu za boravak u drugoj zemlji EU kao turista najduže tri mjeseca. Osim toga, oni imaju pravo živjeti u drugoj zemlji EU radi posla i uživati isti tretman kao građani te zemlje.
Poduzetnici imaju koristi od slobode osnivanja, što im olakšava otvaranje i širenje poslovanja u drugim zemljama EU. Studenti imaju pravo da studiraju u bilo kojoj zemlji EU, što im daje pristup širokom spektru obrazovnih institucija i mogućnosti studiranja.
Zatvaranje unutrašnjih granica EU dovelo bi do značajnih troškova i otežalo bi prekogranično putovanje 1,7 miliona ljudi. Održavanje otvorenih unutrašnjih granica je stoga veoma važno za podršku svakodnevnom životu i ekonomskoj saradnji u EU.
Istorijat i nastanak šengenske zone
Šengenska zona je dobila ime po luksemburškom selu Šengenu, gdje je 14. juna 1985. Šengenski sporazum potpisalo pet od tada deset država članica Evropske ekonomske zajednice (EEZ): Belgija, Njemačka, Francuska, Luksemburg i Holandija. Sporazum, koji je stupio na snagu 26. marta 1995. godine, imao je za cilj ukidanje unutrašnjih granica između zemalja potpisnica i stvaranje zajedničke spoljne granične politike. To bi promoviralo slobodno kretanje ljudi i robe i doprinijelo ekonomskom rastu i integraciji.
Od svog stvaranja, šengenski prostor se stalno širio, sa novim članovima iz oba Evropska unija (EU) i šire. 1997. godine, Šengenski sporazum je integrisan u pravo EU Ugovorom iz Amsterdama. Broj zemalja učesnica je stalno rastao, a danas područje obuhvata 27 zemalja, uključujući i neke zemlje koje nisu članice EU kao što su Norveška, Island, Švicarska i Lihtenštajn.
Present
Šengenska zona to ima putovati unutar Evrope značajno olakšala i doprinijela ekonomskom rastu i saradnji. Ukidanje graničnih kontrola stimulisalo je kretanje ljudi, roba i usluga i promovisalo turizam. Osim toga, šengenska politika je dovela do bliže saradnje u oblastima policije, pravosuđa i imigracije.
Ipak, šengenski prostor se također suočio s izazovima, kao što je migracijska kriza 2015. i njene posljedice. Neke zemlje su privremeno ponovo uvele granične kontrole kako bi upravljale prilivom izbjeglica i migranata. Osim toga, pandemija Covid-19 dovela je do privremenih ograničenja slobodnog kretanja unutar šengenske zone, pri čemu su mnoge zemlje zatvorile svoje granice kako bi ograničile širenje virusa.
Budućnost šengenske zone
Budućnost šengenskog prostora će u velikoj meri zavisiti od toga kako će se zemlje učesnice suočiti sa izazovima migracija, bezbednosti i saradnje. Evo nekoliko ključnih aspekata koji bi mogli oblikovati budućnost šengenskog prostora:
- Migraciona politika: Pronalaženje uravnoteženog i održivog rješenja za izazove migracija i azila ostaje prioritet za zemlje Šengena. EU preispituje svoj sistem migracija i azila kako bi osigurala da je efikasan i pravedan za sve uključene strane. Bolja saradnja i podjela odgovornosti između zemalja Šengena može smanjiti pritisak na vanjske granice i doprinijeti stabilnijoj migracijskoj politici.
- Sigurnost i upravljanje granicom: Rastuća prijetnja terorizma i organiziranog kriminala zahtijeva bližu saradnju zemalja Šengena u oblasti sigurnosti i upravljanja granicama. Unapređenje razmjene informacija, jačanje saradnje između policijskih i pravosudnih službi, te modernizacija sistema granične kontrole su neke od mjera koje mogu pomoći da se osigura sigurnost unutar šengenskog prostora.
- Proširenje šengenske zone: Iako se šengenska zona trenutno sastoji od 27 zemalja, još uvijek postoji nekoliko država članica EU koje čekaju pristupanje, poput Bugarske i Rumunije. Uključivanje ovih zemalja u šengensku zonu dodatno bi promovisalo evropske integracije i proširilo slobodno kretanje ljudi i robe.
- Tehnološke inovacije: U digitalnom dobu, šengenski prostor će morati da iskoristi mogućnosti koje nudi tehnologija kako bi upravljanje granicom učinilo efikasnijim i sigurnijim. Upotreba naprednih tehnologija, kao što su biometrijska identifikacija i pametni granični sistemi, može pomoći u balansiranju potrebe za sigurnošću i osigurati slobodno kretanje ljudi.
Kako bi se otkrili kriminalci, teroristi ili bilo ko drugi koji predstavlja rizik, putnici koji inače ne koriste vizu provjeravaju se prije ulaska u EU. Ovo se radi pomoću njega Evropski sistem putnih informacija i autorizacije (Etias). Ove kontrole bi mogle početi već 2023. godine.
Osim toga, zastupnici Evropskog parlamenta odobrili su planove da se Europskoj agenciji za graničnu i obalsku stražu do 2027. godine obezbijedi stalni korpus od 10.000 graničnih stražara kako bi se poboljšala sigurnost Evrope.
Conclusie
Šengenska zona je tokom godina imala veliki uticaj na evropsku saradnju i integraciju. Iako izazovi ostaju, kao što su migracija, sigurnost i osiguranje saradnje između zemalja učesnica, šengenski prostor će vjerovatno nastaviti da se razvija i prilagođava promjenjivim okolnostima. Rješavanje ovih izazova omogućit će šengenskom prostoru da zadrži i ojača svoju ulogu simbola evropskog ujedinjenja i napretka.
Povezani postovi:
